sjecanje
Posted: 28 Jul 2010, 21:58
Moj suprug je bio strojovoda, volio je svoj posao. Razbolio se i otisao u mirovinu. Imao je samo 50 godina kada je izgubio bitku,bolest je bila jaca. Morao je poci. Nikada nitko iz kolektiva za vrijeme bolesti nije se sjetio pitati da li nam sto treba,a sami smo placali kemoterapije, sami financirali odlaske u Zagreb gdje se lijecio. Imao je karcinom. Otisao je a njegove kolege nisu niti pokucali na nasa vrata a kamoli ponudili bilo kakvu pomoc.Hvala im sto su se sjetili da je moj muz strojovoda i sto su ga ispratili tako da je lokomotiva zasviral sto je mojoj djeci mnogo znacilo. To je sve sto smo dobili od strojovoda. Bio je ponosan i svi su to znali, nikada nije pokazao koliko mu je tesko, uvijek nasmijam i dostojanstven. Kada su se skupljala financijska sredstva za potrebite na zeljeznici uvijek bi se odazvao, za sebe nije trazio. Ali zar se netko nije mogao sjetiti da i on i sada njegova obitelj postoji. Budite ljudi, budite solidarni i nemojte zaboraviti da i lijepa rijec ponekad mnogo znaci. Nemojte misliti samo na sebe, moj muz , kao i mnoge kolege koje su morale poci,zasluzuju da ih se sjetite. Upaljena svijeca na grobu kolegama, skoro pa nista ne kostaju za jedan sindikat. Hvala